Ivan Bonifacije Pavletić

Ivan Pavletić, rođen je 25. lipnja 1864. u Zbjegovači, drugo je dijete Marijana Pavletića i Ane, rođene Stanković. Istog dana kršten je u crkvi Gospe Sniježne u Kutini, župi koja se u to vrijeme protezala sve do rijeke Ilove. U dobi od 11 godina, u siječnju i veljači 1875. Ivan je iskusio bol siročeta, jer su mu u razdoblju od mjesec dana umrli roditelji, pa su zajedno, mlađi brat Vinko i starija sestra Ruža reorganizirali obiteljski život. Stric Vinko, čovjek pošten i ugledan u naselju Zbjegovača, preuzima vodstvo i sudbinu obitelji. Ivan, premda je pohađao osnovnu školu, posvećuje brigu o stoci, vodi je na pašu i pomaže obiteljskom gospodarstvu.

Zbjegovača

Ilova

Također je u to vrijeme razmišljao o budućnosti, dok koristi trenutke samoće na obližnjim brdašcima i uzduž prelijepe doline rijeke Ilove. To su također mjesta mnogih bitki u prošlosti između Otomana i krščanskih knezova: ljepote i povijesti, mjesta koja ujedinjuju urodeni vjernički osjećaj i pomažu Ivanu uzdizati molitve i snove k nebu. Sudjelovanje u Euharistiji u Kutini, Gojlu i u Meduriću, omogućilo mu je dozrijevanje zauzetog kršćanskog poziva prema crkvenoj tradiciji. Napušta želju da postane liječnik, te uz pomoć strica prelazi u Kutinu, gdje izučava postolarski zanat. Ivan, u dobi od 14 godina, priznaje da mu ova promjena omogućuje svakidašnje sudjelovanje u Euharistiji i zadovoljavanje njegove vjemičke žedi.

Crkva Blažene Djevice Marije Snježne u Kutini

Nakon završenog naukovanja prelazi u Križ, u radionicu majstora, a s 21 godinu odlazi na rad u Graz, radionicu u Mariahilfestrasse. Pohada “Društvo katoličke radničke miadeži”, koje vodi mons. Wehr, a u prosincu 1885. privatno čini zavjet čistoće. Tu je upoznao mladića Alberta Mullera i s njim dogovara odlazak u Rim kako bi ušli u redovničku zajednicu. U lipnju 1887. Ivan se vraća u Kutinu: pozdravlja se s rodbinom, a svoj imetak ostavlja bratu Vinku. O svojoj odluci da postane redovnik izvješćuje mons. Wehra i svog župnika Karla Pavčeca, a zagrebački nadbiskup izdaje mu pismo preporuke i Ivan preko Dalmacije stiže u Rim. 28. lipnja 1887.

Blaženi Luigi Monti

Ivan je primljen u Družbu Sinova Bezgrješne. Primio ga je sam Utemeljitelj, blaženi Luigi Maria Monti. Započinje vrijeme pripreme (postulatura). Cijenjen je zbog svojih ljudskih i vjerničkih sposobnosti, te kao osoba vrlo raspoloživa za služenje bolesnicima u bolnici Santo Spirito. Svi su cijenili njegove ljudske i duhovne kvalitete. 9. prosinca iste godine ulazi u novicijat i oblači redovničko odijelo Družbe. Sam otac Monti daje mu ime brat Bonifacije.

Nakon trogodišnje formacije, koju je proveo studirajući Pravila redovnika oca Montija i njihovu duhovnost služenja bolesnicima i vršenja postolarskog zanata, u prosincu 1890 polaže prve redovničke zavjete. U Saronnu, u kući Matici (nedaleko Milana) vrši svoj zanat postolara i poučava o tom poslu siročad. Njegove stručne sposobnosti, a nadasve njegova duboka duhovna i ljudska osjetljivost, pomažu mladima rasti u vjeri, ljubavi i nadi u bolju budućnost. Po povratku u Rim 1892 , brat Bonifacije vrši dužnost zamjenika učitelja novaka. 25. ožujka 1896. polaže doživotne zavjete i u lipnju ga Utemeljitelj imenuje učiteljem novaka.

Godinu dana kasnije, 4. studenog 1897. umire u Rimu od tuberkuloze u dobi od 33 godine. Sluga Božji brat Ivan Bonifacije Pavletić (službeno proglašen u Rimu 13. svibnja 2016.) za života i nakon smrti priznat je kao svetac i taj glas traje sve do naših dana. Od klanjatelja Euharistije, štovatelja Bezgrješne i svetog Josipa, poslušnoga duhu i slovu Pravila života Sinova Bezgrješne, brat Bonifacije je definiran kao uzor evandeoskog života, jer je znao prenijeti na malene i na mlade redovnike svoju duhovnost čovjeka, posvećenost Bogu bližniemu Samu struku postolara stavlja u službu bolesnika i siročadi, izradujući cipele za svaku potrebu. Molitva mu otvara viziju dobra, a njegov kratki život je neprestano nastojanje da bude bolji on sam i drugi, primjenjujući u svakom djelovanju ljubav.

Slika cipela, koje treba ili popraviti ili napraviti, neka bude znak svima koji žele hrabro i zauzeto živjeti Evandelje s uvjerenjem i vjernošću. Brat Bonifacije danas se predstavlja kao lik koji je aktualan u življenju blaženstva: siromaštva i jednostavnosti duha, dok nastoji otkrivati dubinsko dobro srca i uma. I s pravom ” naš je brat Bonifacije kao onaj biser koji je pronaden. Negdje je bio zakopan u našem sjećanju, u našem srcu. On je sada pronaden, njega smo izvukli iz zemlje i želimo da nam svijetli, da svijetli svojoj Kutini, da svijetli našoj Hrvatskoj i ponosni smo da taj biser prepoznaju njegova braća ovdje u Rimu. Poči ćemo svojim kućama s jednim novim zadatkom, s jednom novom dužnošću da promičemo štovanje brata Bomfacija ” (Kard. Josip Bozanič prigodom prijenosa posmrtnih ostataka – Rim 28.09.2008 )

Molitva za zagovor Božijega brata Ivana Bonifacija Pavletića

Oče, koji po svom Duhu u svoje sinove i kćeri ulijevaš čežnju za svetošču,

zahvaljujemo ti što si podario milost sluzi Božijem bratu Ivanu Bonifaciju Pavletiću,

mladiću koji ti se posvetio u ime Bezgriješne, da uvijek vrši tvoju volju.

Po tvojoj milosti bio je poslušan pozivu, vjeran u služenju bolesnicima,

vođa u vjeri i radu napuštenoj djeci i svjedok evanđeoske ljubavi među mladim redovnicima.